Kad Bog pozove

Velečasni Siniša Paušić došao nam je u goste u siječnju ove godine. Evo o čemu smo s njim razgovarali i što smo saznali u iznimno srdačnom i otvorenom razgovoru.

*Bili ste učenik Obrtničke škole u Požegi od 1992. do 1995., a od kolovoza 2017. do danas župnik ste u Župi sv. Martina u Podravskim Podgajcima. Kako to?

Moji mladenački snovi i interesi vezani uz zanimanje kojim ću se baviti, bili su usmjereni na kuharstvo. Bez puno razmišljanja, čuvši da se u Požegi otvara novi smjer, odlučio sam se za odlazak u Požegu i upisao smjer kuhar. Stanovao sam u Đačkom domu, tu odmah iza ugla naše škole. Za mene je to bilo ispunjenje onoga što sam doista želio. Nakon završene škole odmah sam počeo raditi u jednom motelu, a nakon toga rekli bi "slučajno" s godinama sam shvatio - u životu nema slučajnosti, zaposlio sam se kao kuhar u franjevačkom samostanu u Cerniku gdje sam u susretu s budućim svećenicima, svojim vršnjacima, i sam osjetio poziv za svećeništvo. Nakon godine dana rada u kuhinji otišao sam u franjevački samostan u Samoboru u postulaturu. Kako bih mogao upisati Katolički bogoslovni fakultet, morao sam završiti četverogodišnju školu, te sam konačno 1998. u proljeće upisao KBF u Zagrebu i započeo studij teologije.

Kako je obitelj prihvatila Vaš izbor da postanete svećenik? 

Obitelj, kao i prijatelji, teško su mogli pratiti ono što se događalo u mojoj nutrini tih dana i godina, i uglavnom su se čudom čudili, ali su me podržali.

S odmakom od gotovo tri desetljeća, kakva su Vaša sjećanja na srednjoškolske dane? Požega? Prijatelji? Profesori? Život u poratnom vremenu?

Odlazak od kuće u prvom razredu srednje škole, nova sredina i školovanje, bilo je intenzivno mladenačko i zaista lijepo iskustvo; završetak rata, naglo odvajanje od obitelji, dolazak u veliku zajednicu Đačkog doma, sva ta hektika i mnoštvo ljudi s jedne strane me otvorilo za svijet u kojemu sam započeo novu životnu fazu. Želim naglasiti kako sam dolaskom u novu sredinu u kojoj me nitko nije poznavao dobio jednaku priliku kao i svi drugi. Za mene je to bilo kreativno okruženje koje me ispunjavalo. Bez imalo patetike, potpuno iskreno i danas u srcu nosim lijepa sjećanja na neke tada nove profesore koji su tek došli sa studija kao što je prof. Jadranka Kaučić, sjećam se suradnje s tadašnjim ravnateljem škole gosp. Inoslavom Kosinom, gospođe Branke u tajništvu škole, pedagoginje Blaže Bagarić Šurbek i gospođe Mirjane Čiček koja je nakon svog redovnog posla u Županijskoj bolnici dolazila dva puta tjedno u školu, uvodila nas u tajne kuharstva i poticala na izvrsnost. Sjećam se, prvi sat je započela riječima: "kuharstvo je umjetnost". Imao sam neobično dobre odnose sa svim profesorima, ali i osobljem škole, doslovno od ravnatelja do teta koje su čistile školu. Osjećao sam da su svi dobronamjerni i prijatelji. Bilo je to lijepo razdoblje moga života kojeg ću se uvijek rado sjećati i zbog tog osjećaja volim navratiti u svoju školu kad god imam priliku ili dobijem poziv.

U kolikoj mjeri nas mogu obilježiti vlastiti izbori - prijatelji, sadržaji slobodnog vremena, odnos prema drugima?

Iz svega već navedenog, ali i prijeđenog životnog puta, sada u četrdeset i šestoj godini pouzdano znam i vjerujem da ništa nije slučajno! Nema sudbine! To ne spada u naš kulturni niti duhovni zapadni, europski identitet. Naš je život u našim rukama. Naše odluke nas određuju i oblikuju, usmjeravaju naše živote u puno širem smislu nego smo toga svjesni. S odmakom od svojih mladenačkih stavova, mogu reći da je za mlade ljude jako važno ozbiljno shvaćati, slušati i promišljati o onome što nam stariji dobronamjerno žele poručiti u odnosu na mladost. Mladost je lijepa, ali i prolazna. Ona nas oblikuje i kad dođu neke zrelije godine, glavno pitanje koje si čovjek postavlja jest, pa da sam ipak poslušao neke stvari, danas bi bilo drugačije. Najčešće o riječima roditelja i svih dobronamjernih ljudi počnemo ozbiljno razmišljati tek onda kad bude kasno. Upravo zato, držim da smo prema svom identitetu mi ljudi bića odnosa i da smo usmjereni jedni na druge, ali i jedni za druge odgovorni. I sam sam nakon odluke da idem u samostan, mnogo puta doživio izravno pitanje ili komentar, a nerijetko i nepovjerenje svoje okoline, kako ću ja s ugostiteljskom školom završiti teološki fakultet? Sve je moguće onom koji nešto iskreno želi i za to da sve od sebe. Upravo zato sam rado pristao na poziv za ovaj razgovor. Tko zna neće li možda moje svjedočanstvo nekoga ohrabriti ili potaknuti na veću svijest o tome koliko je važno ono što želimo učiniti u svom životu.

*Mladim ljudima se sa svih strana nudi svašta; različiti mediji, reklame, lažni svjetovi ili rajevi, što mislite, je li taj prostor u današnje vrijeme opasna zona za odrastanje u zdrave i normalne osobe?

Mladenaštvo je uvelike obilježeno otvorenošću, a to znači socijalizaciju kao i rast i razvoj osobnosti. Mislim da su današnji mladi na neki način opasno hendikepirani i zakinuti jer smo zbog tehnike, interneta a osobito mislim na mobilne uređaje i razne platforme, život iz realnog prenijeli u virtualni svijet. Danas je normalno da smo fizički skupa na jednom mjestu, a posredstvom mobilnog uređaja naše misli u isto vrijeme uglavnom su na različitim mjestima.

Današnje vrijeme je obilježeno paradoksom da nikad nismo više komunicirali, a nikad nismo bili udaljeniji jedni od drugih. Nikad veći napredak i standard u svijetu nismo imali, a u isto vrijeme nikad veće otuđenosti, nezadovoljstva i užasnih situacija u kojima pojedinci žive okruženi mnoštvom koje ih ne primjećuje. Upravo u tom odmaku od stvarnosti i zaokupljenošću virtualnim, vidim veliku opasnost za mlade ljude koji se pred mnoštvom ponuda mogu izgubiti i otuđiti ne samo od okoline, nego i od obitelji, pa onda i od sebe, a na koncu i Boga. Na taj se način zapravo gubi kontakt sa stvarnim realnim svijetom i životom, ali i svime onim što je Bog za nas pripremio u ovom svijetu.

*Kako prepoznati i odabrati pravi put u životu i za život? Postoji li uopće recept za to?

Nerijetko se danas govori o mladima kako su ovakvi ili onakvi. Kao svećenik, susrećem ljude  u svim fazama života i pratim ih na različite načine. Niti u jednoj svojoj fazi život nije lak, ipak posebno suosjećam s mladima jer danas nije lako biti mlad. Želim reći da nesigurnost, neizvjesnost i globalna situacija u svijetu, sa svime onim što nam se naviješta, nije nešto što bi mladim ljudima bilo poticaj, nego naprotiv, može ih samo obeshrabriti i potaknuti da se još više otuđe od svijeta i stvarnosti. U tom smislu držim da bez ozbiljne duhovnosti u ovakvom svijetu mlad čovjek neminovno dolazi do besmisla. Upravo zato, uz rast u znanju, još je važnije rasti i u duhovnom smislu u spoznaji Smisla, Istine, Pravde, Ljubavi, ukorjenjujući svoju egzistenciju u Onome koji nam je darovao život, unatoč ovakvom svijetu pronalaziti načine i razloge da se odupiremo modi i trendovima svijeta i slijedimo one vječne i neprolazne istine o čovjeku i njegovu dostojanstvu, te konačno spoznamo nužnost aktivnog izgrađivanja života, društva i svijeta na neprolaznim vrijednostima i principima kao što su obitelj i zdravi međuljudski odnosi.

*Bez obzira na činjenicu da ste svećenik i da su Vam dobro poznati mehanizmi obrana, vjerujem da ipak imate neke strahove. Čega se najviše bojite? U kolikoj mjeri vjera štiti čovjeka od strahova?

Biti čovjek znači biti satkan od Neba i zemlje, od tijela i duha, od prolaznog i neprolaznog, od tjelesnog i duhovnog. Svaki je čovjek u sebi zapravo podijeljen, da budem poetičan, raspet između toga dvoga. Ono Božje u nama i ovo zemaljsko i slabo, sjedinjeno je u osobi koja je Bogu slična. Naša sličnost s Bogom je u našoj slobodi, društvenoj dimenziji, u našoj moralnosti i u našoj potrebi da ljubimo i budemo ljubljeni. Svaki je čovjek u sebi razdijeljen, a snagom slobodne volje u trajnoj je borbi donošenja ispravnih odluka. Svaki čovjek je poput praznog platna i može od svog života učiniti jedinstveno remek-djelo, ali može i uništiti platno i načiniti neku ružnu kopiju. To je ono što je izazov svima nama. Učiniti pravu stvar, živjeti ispravno i ostvariti ono za što me Bog stvorio. Svaki od nas mora čitavog života neprestano tražiti tu Božju volju za sebe i svoj život i ostvarivati je. Kaže sv. Pavao: "straha u ljubavi nema", "Ljubi i čini što hoćeš", veli sv. Augustin. Kao čovjek i svećenik, u onom bitnom, bojim se da ne odlutam od Boga, da ne izgubim osjećaj za Istinu i da ne budem sposoban ljubiti bližnjega. Sve drugo su neopravdani strahovi. Lagao bih kada bih rekao da ne poznam padove i one dnevne i prolazne strahove, ali onda se odmah sjetim ovih istinskih i bitnih uporišta koja me podsjećaju tko sam i strah odmah nestane.

Biti svećenik, prema mišljenjima nekih ljudi, lak je posao, neki drugi se ne bi složili s tim stavom, recite mi, što Vam je najteže u svećeničkom pozivu? Čemu se najviše radujete? Na što ste najviše ponosni u svom radu?

Biti svećenik je snažno i lijepo iskustvo. Svećenik se odriče svoje obitelji, braka ali i slobodne volje, te svoj život stavlja u službu drugima - Crkvi. Odričući se jednog, dobio sam mnogo više, dobio sam sve. Od srednje škole u Požegi do danas živio sam u mnogim mjestima: Samobor, Rijeka, Zagreb, Beč, Vukovar, Virovitica, Bjelovar, Rokovci i trenutno Podgajci Podravski. Gdje će me još odvesti Božja volja u mom životu, to ne znam. Jedno znam, da sam se malo toga odrekao a dobio puno. Puno majki, očeva, braće, sestara i prijatelja. Da nisam svećenik moj bi život ispunjavao uski krug ljudi iz moje obitelji, a ovako su doslovno tisuće ljudi ušle u moj život na različite načine i obogatile ga. Na žalost, o nama svećenicima najčešće govore oni koji gledaju stvari samo izvana i uglavnom ne poznaju narav stvarnog svećeničkog života. Mislim da je važno da u buci ovog svijeta snažno i autentično svjedočimo ljepotu života s Bogom i za Boga u službi čovjeka. Biti svećenik je zapravo najljepša i najodgovornija služba. Mi pratimo ljude od rođenja do smrti, živimo sa svojim župljanima dijeleći svakodnevicu i trajno im nastojimo ukazati na budući život, a svjedočeći ljubav Božju nastojimo svima biti sve. Jedan je svetac zapisao da je svećenik osoba koju đavo najviše mrzi. On je najslabija karika lanca koji povezuje Nebo i zemlju. I upravo zato svjedočimo tolikim napadima na svećenike, jer kad padne jedan svećenik, s njim padaju i duše koje su mu povjerene. U tom smislu dobro je da vjernici mole za svoje svećenike i da nam uvijek pristupaju s povjerenjem i slobodno od nas traže odgovore na pitanje koja ih muče.

I deset brzopoteznih pitanja za kraj!