Bravo šefe!

Kažu da život čine male stvari. One s vremenom postaju sve veće i sve bitnije u našim životima. Svaki čovjek ima kotač svoje sreće, ono nešto što ga pokreće i tjera svaki put naprijed, daje mu snagu da bude još bolji i jači i kad mu je najteže. U većini slučajeva to je obitelj, prijatelj, suigrač - jedna osoba koja je uvijek tu uz tebe. 

No postoje i one male stvari koje ispunjavaju život onako kao šlag na torti. Srce užurbano lupa na samu pomisao na nogomet! Nekome sporedna stvar na svijetu, a meni skoro najvažnija. Od trenutka kad sam došla na ovaj svijet lopta je bila sastavni dio moga života. Čak nije bilo ni bitno kakva je lopta, dječja gumena ili ona prava, kožna nogometna. Prvi pokušaj igranja bio je sa smotuljkom papira obloženim ljepilom, zatim običnom plastičnom loptom. Nije čak ni bilo bitno kakva je podloga na kojoj se igra - parket u stanu, beton ispred zgrade ili neka obližnja livada. Isto je bilo i s golovima. Metalne konstrukcije zamijenila bi dva kamena ili dva drveta. Bilo mi je bitno samo da nam nitko ne smeta i da bezbrižno mogu pucati po našem terenu zvanom stadion, jer to je za mene bio stadion. Odrastajući, ljubav prema nogometu još je više rasla, ali kao žensko teško sam mogla pronaći mjesto na kojem bi me netko prihvatio u ozbiljnu igru.

"Ipak si ti samo žensko, a nogomet nije za žene!"; Dvije rečenice koje su godinama odzvanjale u mojim ušima. Nisam odustajala! U svakoj školskoj utakmici ili u kvartovskoj igri, uvijek sam pronalazila neko mjesto gdje ću zaigrati nogomet, to nešto gdje sam bila svoja Ja, ispunjena i potpuna. Od danas je prošlo već dvije godine otako igram pravi ženski nogomet. Članica sam ženskog kluba ŽNK Slavonija. Svi negativni komentari, kao i sve diskriminirajuće riječi upućene mladoj djevojci, danas padaju u zaborav kad uzmem loptu i napravim pravu stvar na terenu. Poslije toga dođem na klupu i sve što mi trener kaže je BRAVO ŠEFE! I tad prerastem u jedno veliko srce koje glasno tuče od radosti i ponosa.

Antea Han 1.d