Ima nešto u žicama tim...

Tambura je narodni trzalački instrument. Pojavljuje se na ovim područjima kada su je donijeli Osmanlije u 14. i 15. stoljeću. Tambura se razvijala iz žičanog instrumenta poznatog još u kulturi Mezopotamije. O pretečama tambure govore i sačuvani likovni spomenici iz Tebe u Egiptu.

Na područje Slavonije, Baranje, i Vojvodine donijeli su ih Šokci i Bunjevci koji su se s područja Bosne i Hercegovine i Like doseljavali u ove krajeve gdje je postala narodni instrument. Za današnji zvuk i izgled tambure zaslužni su mađarski graditelji violina, a kao primjer im je poslužila "mala bečka gitara". U današnje vrijeme tambura se rabi osobito na području Slavonije i Vojvodine, zatim u BiH, Makedoniji i na Kosovu te u manjoj mjeri u Bugarskoj, Grčkoj i Albaniji. Vrste tambura su prim (bisernica), basprim (brač), tamburaško čelo, kontra (bugarija), berda (begeš po vojvođanski) i samica.

Kao što i sam naslov glasi "ima nešto u žicama tim" čim uzmeš tamburu u ruke ne možeš je više nikada pustiti i s nekima ona ide u grob. Nešto te natjera da sviraš, možda ne svaki dan, ali često te vuče k sebi. Niti jedna zabava u Šokaca ne može proći bez zvuka tambure kojoj se često pridruže violina i harmonika. Uz tamburu se slavi početak novog života, ali uz nju se i ispraća.

I kao što stihovi kažu "Pjesmo tamburaša, ti si život cijeli i suzu i radost samo s tobom dijelim! Pjesmo tamburaša, kad dani prolete isprati me i tad kao majka dijete"!

U izvedbi tamburaškog orkestra glazbene škole Milka Kelemena Slatina područni odijel Orahovica, u kojem je sudjelovala i naša učenica Mateja Rukavina, zajedno su odsvirali Kvinta kolo. 

Tekst: Mateja Rukavina, 2.d

Videozapis: Mateja Rukavina, 2.d