Kad si gladan, nisi svoj!
Pogled u "školsku kantinu" - uvijek isti:
- croasan - 1 €
- sendvič - 1 €
- tortilja - 2 €
- pecivo - nema
- pizza - 1,50 €
- jogurt - nema
- Coca-cola - 1,50 €
i što sad?
I onda ona magična - oće neko naručivat?? Brzinom munje broje se sitniši koje imamo u novčanicima, rasuti po torbama, zaboravljeni u džepovima hlača.. Prvo odabir: Koga zovemo? Dami? Platinum? Lav?
Pravi se popis: mali ćevapi, ja ću BBQ burger, Chickenburger bez salate, American burger, mali pomes 3 puta, mali pileći ražnjići s pomesom, Čiken bez paradajza i luka, Čiken sve osim paradajza puta dva u jedan staviti sir...
"Dobar dan, jel može dostava?"
"Opet vi s Obrtničke, jel? Naravno da može."
...diktiramo popis..
"E, hoćete brzo, zvoni za 25 minuta"
"Kao i uvijek, za 20 min smo tu, čekajte dolje"
"Hvala"
I ponosna objava razredu: "Stižu za 20 minuta."
Čekanje..
Nakon 20 min..
"Profesorice, jel mogu na tolet?"
Tihi glasovi govore "Stiglo je"..
E, da nam je odmor makar 15 minuta..
Ovo je priča iz iskustva 3.h razreda - jer kad smo gladni.. stvarno nismo svoji.
3.h THK