U svijetu glume
Glumce danas dosta ljudi smatra čudnim osobama, kao da nisu s ovog planeta. Sebe oduvijek smatram upravo takvim - čudnim - jer sam oduvijek bio drugačiji u svom okruženju.
Od malena su mi bile zanimljive predstave. Nije mi bilo jasno kako se glumci tako brzo presvuku iz jednog kostima u drugi, kako zapamte sav taj tekst, skupljaju li se zastori sami ili ih netko pokreće ručno, tko sve upravlja svim tim svjetlima i kako znaju da baš ono u sredini treba upaliti da scena bude vizualno savršena?
Kada sam došao u srednju školu, mlada požeška glumica objavila je na svoj Instagram kako počinje škola glume u našem požeškom kazalištu za srednjoškolce. Kroz glavu su mi prošla sva ona pitanja s početka i odmah sam se prijavio. Tada sam rekao da mi je to najbolja životna odluka, što i dalje stojim iza toga.
Nikome zapravo ne mogu objasniti koji dio točno me privlači da ostanem u kazalištu. Jednostavno ima to nešto što sam tražio u dosta "hobija" prije ovoga. Kada sam na sceni, tada sam samo ja i nitko drugi. Mislim da prava slika mene drugim ljudima tek dođe na vidjelo kada stojim na daskama pozornice. Oduvijek sam volio biti dominantniji u prostoriji u kojoj se nalazim, biti u centru pozornosti te biti primijećen u očima drugih ljudi, što naravno ne ispadne uvijek najbolje.
Najlakše mi je pokazati sebe kroz glumu. Dosta mi je teško pričati o problemima s kojima se mučim u glavi i ne volim ih ni s kim dijeliti pa mi je lakše izraziti ih riječima drugih ljudi. Moj ispušni ventil, baš kao nekome udaranje boksačke vreće, je upravo stati na scenu i izderati se iz sveg glasa. I nitko ti zbog toga neće prigovarati.
Puno radimo na sebi. Pravilno disanje, artikulacija glasova, pravilno stajanje, kako da se čujemo skroz do zadnjeg reda u gledalištu te kako prostor ispuniti našim glasom. Zapravo sam tek osvijestio koliko je čovjek kompleksno biće kada sam ušao u svijet glume.
Trenutno bih najviše volio da osjetite bar malo moje ljubavi koju gajim prema tome mjestu, tom poslu. Nešto predivno mi je kada osoba zna što želi raditi cijeli život, a upravo sam to shvatio i ja kada sam došao u kazalište.
Petar Vrgoč, 3.h